Guru joga

Stapanje sa blagoslovima Karmape

 

 
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrh stranice

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrh stranice

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrh stranice

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrh stranice

Đamgon Kongtrul Rinpoče, Regensburg 1987.

 

Bio sam u pratnji Njegove Svetosti Karmape tokom njegove druge posete Evropi. Tada sam boravio na raznim mestima u Nemačkoj, ali, do sada, nisam imao prilike da dođem ovde. Ipak, čuo sam od drugih lama kako su se učenja ovde dobro ukorenila, kako se vredno praktikuju, i slušao sam puno o Oleovoj i Haninoj aktivnosti. Time sam veoma zadovoljan.

Ovde su doneta Karmapina učenja, iz Kađupa škole. Buda je dao brojna učenja, iz kojih su se razvili različiti putevi. Među njima, mahajana je nešto izuzetno. Šta ovaj put čini tako posebnim? Buda je dao mnogobrojne, različite metode u okviru mahajane; svi oni potiču iz najviše mudrosti i nalaze se na veoma visokom nivou. U mahajani postoji dve vrste uputstava: sutra i tantra. Tantra je efikasnija od sutre i raspolaže većim brojem metoda. Metodi tantre, koja se još naziva  vađrajana ili mantrajana, poznati su i kao uputstva o ostvarenju. To su najviša učenja. Da bismo bili u stanju da ih pravilno koristimo, potrebno je da imamo veliko poverenje u metode i jaku devociju; pod ovim se ne misli na slepu veru.

Ako sledimo put sutre, prvo ćemo morati mnogo da učimo. Na primer, Abidarmu, u kojoj se nalaze učenja o spoljašnjem svetu i nastanku univerzuma. Ili madjamaku, koja sadrži puno filozofskih znanja; tu intelektualno i logički ispitujemo spoljašnji svet i shvatamo njegovu suštinu – činjenicu da inherentno postojećeg sveta jednostavno nema. 

Kada izučavamo budistička učenja, važno je da tome ne pristupamo kao običnim studijama. U budizmu, cilj nije samo da naučimo više, već da konačno osvojimo slobodu najvišeg prosvetljenja i rešimo se patnje. To prevazilazi uobičajeno obrazovanje. Vađrajana je veoma direktan put, gde darma ne ostaje nešto izvan nas, već postaje iskustvo. 

Iako mnogi ljudi misle da nije dovoljno samo meditirati, želeo bih da razumete da je iskustvo ono što nam je apsolutno neophodno. Dobro je i kada izučavamo različite tekstove i učimo nešto iz njih, ali mora nam biti jasno šta možemo da ostvarimo na taj način. Ako želimo da proučavamo tekstove, prvo je potrebno da savladamo jezičke teškoće. Povrh toga, trebalo bi da zapamtimo da se na Tibetu neko smatrao učenim tek  nakon 20-30 godina studija. Ja sam najpre učio jezik šest godina, a potom sam izučavao tekstove 18 godina, i još nisam završio. Prema tome, ako želimo da idemo tim putem, važno je znati da je veoma dugačak.

Takođe, tu se izlažemo riziku da naučimo puno reči, a da shvatimo malo njihovog smisla, iako je smisao ono što nam zapravo treba. Naravno, izučavanjem moramo da steknemo saznanje o čemu se ovde radi, ali jedino praksom zadobijamo stvarno iskustvo. Redovna praksa je za nas veoma važna. Na taj način ćemo postepeno shvatati sve više i više, jer će se gledište razvijati iznutra, kao iskustvo.

Da bismo išli putem tantre, važni su poverenje, devocija i čisto gledište. Počinjemo sebe da doživljavamo kao čiste i stičemo poverenje u sopstvenu buda prirodu. Pošto sva bića imaju buda prirodu, to ne znači da postajemo ponosni u uobičajenom smislu reči, kada sebe smatramo boljim od drugih. To zapravo znači imati hrabrosti za praktikovanje, bez razmišljanja da nećemo uspeti ili da nismo u stanju da meditiramo. Potrebno je da se pouzdamo u činjenicu da sva bića, uključujući i nas same, već poseduju najvišu mudrost u sebi.

Prema tome, prvi uslov za praktikovanje vađrajane jeste poverenje u sopstvenu vrednost. Drugi uslov je poverenje u «Tri dragulja», u utočište. Prvi dragulj je Buda, darmakaja, neko ko je potpuno prosvetljen, ko je prevazišao sva ograničenja i mane, i potpuno razvio sve kvalitete. Drugi dragulj su učenja, naš put, svi metodi koje je Buda dao. Treći dragulj je sanga, oni koji nam mogu pomoći na putu. Kada praktikujemo vađrajanu, imamo povrenja i u «Tri korena»; to su lama, jidam i zaštitnici. Lama je izvor blagoslova, jidam je izvor sidija, naročitih sposobnosti, a zaštitnici su izvor aktivnosti. Ova Tri korena neodvojiva su od Tri dragulja.

Sada dolazimo do pitanja zašto je vađrajana najkraći put, onaj koji omogućava prosvetljenje u jednom životu? Zbog lame. Na dužem putu bodisatve sakupljamo zasluge – dobru karmu – i pročišćavamo se na različite načine. Kaže se da je potrebno veoma mnogo vremena, tri beskrajne kalpe, ili eona, da bismo se oslobodili svih negativnosti i razvili sve kvalitete. Potrebno je toliko mnogo vremena zato što su naše aktivnosti uvek pod uticajem uznemiravajućih emocija, pa tako stalno iznova činimo štetna dela, što nas vraća unazad. Međutim, ako dobijemo laminu pomoć, kroz otvorenost prema njegovom blagoslovu, suština našeg uma, naša buda priroda, može veoma brzo dovesti do buđenja najviše mudrosti. Blagoslov deluje kada se susretnu naša otvorenost i blagoslov lame. Ne napredujemo samo zahvaljujući našim naporima, već dobijamo i pomoć lame, što naše putovanje čini veoma brzim i direktnim. Kada nas prožme blagoslov laminog tela, govora i uma, možemo uvideti prirodu vlastitog uma, što je poput buđenja iz sna neznanja.   

Otvorenost koja omogućava ovaj proces više je od pukog sviđanja koje osećamo prema učitelju zato što lepo govori, ili zato što ga smatramo sjajnim u nekom drugom pogledu. Da bi blagoslov bio prenesen, apsolutno je neophodno videti lamu kao suštinu svih Buda, kao potpuno čistog. Tada će naša devocija biti veoma duboka i čista i blagoslov može da deluje veoma brzo.

Metod kojim razvijamo ovu devociju je guru joga, meditacija na lamu. Za nas, to je meditacija na Karmapu. Doživeti lamu kao suštinu svih Buda tri vremena (prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, prev.), ne znači da je potrebno videti ga u fizičkoj formi istorijskog Bude. Zapravo, radi se o tome da je suština njegovog uma darmakaja. Darmakaja se ispoljava na nivoima sambogakaje i nirmanakaje kroz različite forme, bez ikakvih ograničenja. To možemo shvatiti i na sledeći način: suština laminog uma, darmakaja, jeste apsolutni lama. Način na koji se ova suština manifestuje u različitim obličjima je relativni lama, onakav kakvim ga znamo. To je ono što možemo da vidimo i čujemo.

Kada praktikujemo guru jogu, trebalo bi da sve doživimo kao ekspresiju lame, kao njegovu slobodnu igru. Tada sve oblike vidimo kao lamina obličja, sve zvuke smatramo laminim govorom i svaki um laminim umom. To ne znači da se spoljašnji svet mora promeniti tako da izgleda kao konkretna, fizička forma lame, već da su  pojavni svet, ili oblik, i praznina - neodvojivi. Sve što se manifestuje je prazno, a praznina se manifestuje. Ovo jedinstvo manifestacije i praznine naziva se laminim telom, a to znači «sve pojavno videti kao lamu». Lamin govor znači da je suština govora prazna, odnosno, zvuk i praznina su neodvojivi. Lamin um je jedinstvo blaženstva i praznine; sve što se dešava u umu neodvojivo je od stanja istine. To je značenje dorđe tela, dorđe govora i dorđe uma.  

Kada meditiramo na lamu, potrebno nam je poverenje, kako bi se razvila devocija, usled koje primamo njegov blagoslov i ostvarujemo prirodu uma. Naročito je naša Kađu škola poznata kao linija transmisije devocije. U mnogim pesmama prosvetljenih majstora naše linije, iznova i iznova se naglašava da je devocija preduslov za spoznaju prirode uma. Devocija je poput semena, bez kojeg ništa ne može da raste.

Razlikujemo tri vrste poverenja: prva je osnovno poverenje, što znači da imamo interesovanje za izučavanje i praktikovanje darme, a ne da smo, na primer, na to primorani. Druga vrsta je slična, ali zadire dublje; potreba da praktikujemo i da ulažemo napor narasta jer zaista shvatamo koliko je to važno. Treća vrsta se odnosi na poverenje u Tri dragulja i u zakon karme. Imamo duboko poverenje da sva naša dela imaju posledice. Ako imamo ove tri vrste poverenja, tada se pojavljuje duboka devocija. Ponekad može  biti teško da razvijemo potpuno čistu devociju prema nekome ko ima fizičko telo. U tom slučaju, možemo je razviti prema jidamu, što je takođe veoma dobro.

Postoje mnoge vrste guru joge. Za nas, učenike Karma Kađu linije, guru je Karmapa. Neki ljudi nisu sigurni ko je njihov koren-lama. Ipak, to nije problem, jer ako imamo veoma jaku vezu sa nekim učiteljem, možemo ga smatrati svojim koren-lamom, pri čemu uviđamo da je Karmapa izvorište svih lama. Ako želimo da meditiramo na tog lamu, onda to možemo i da radimo, međutim, potrebno je uvek misliti da je Karmapa suština tog lame, i da je taj lama Karmapina aktivnost. Sve potiče od Karmape. Ja to ne govorim zato što je Karmapa moj lama, već zato što postoje različiti nivoi tulkua, svesno ponovo rođenih bića, a lama Karmapa je na najvišem tulku nivou. To znači da je potpuno prosvetljen i da se, kako bi pomagao svim bićima, stalno iznova rađa. Njegovo ime – Karmapa – znači «Gospodar Buda aktivnosti». U trenutku prosvetljenja, 100.000 dakina mu je darovalo Crnu krunu. Kao na krunisanju kralja, Karmapa je primio Crnu krunu od dakina, kao obeležje svog prosvetljenja i svoje uloge «čoveka koji izražava aktivnost svih Buda». Kruna, iako nama nevidljiva, uvek je tu. Kasnije je napravljena materijalna kopija, da  bismo je videli kao obeležje Karmapine aktivnosti.  

Guru joga je suština naše prakse, iako bi, naravno, trebalo da praktikujemo ceo ngondro. U guru joga meditaciji na XVI Karmapu, najpre se iz prostora pred nama pojavljuje Karmapa, ili drugi lama koji prenosi njegovu suštinu. Koncentrišemo se na formu koju smo zamislili i snažno poželimo lamin blagoslov. Ovde je dobro da devocija bude veoma jaka, što je moguće jača, bez ikakvih sumnji i potpuno izvan uobičajenog načina razmišljanja. Rečeno je da bi devocija trebalo da bude toliko snažna da više ne moramo da mislimo na nju. Na primer, ako lama kaže voda je vatra, i obrnuto. Nemamo uobičajene, svakodnevne misli u glavi, već se koncentrišemo na apsolutne kvalitete lame i u njih imamo poverenja.  

Tada blagoslov prosvetljenog tela isijava iz Karmapinog čela, praćen vibracijom om i čistom belom svetlošću. Zatim sledi blagoslov prosvetljenog govora, iz njegovog grla, zajedno sa vibracijom a i crvenom svetlošću. A onda, blagoslov prosvetljenog uma izbija iz njegovog srčanog centra, praćen vibracijom hung i plavom svetlošću. Ove tri svetlosti najpre isijavaju odvojeno, a zatim zajedno.

Pomoću ove meditacije, naše telo, govor i um se pročišćavaju i mi primamo blagoslov laminog tela, govora i uma. Takođe, primamo četiri inicijacije, koje će se kasnije manifestovati kao četiri kaje, četiri stanja Bude, a to je prosvetljenje. Ako meditiramo na ovaj način i recitujemo mantru «Karmapa ćeno», naše telo, govor i um postaju neodvojivi od tela, govora i uma lame. Zatim počivamo u tom stanju.

Ako zaista praktikujuemo guru jogu, možemo primiti blagoslov i dalje se razviti. Isto važi i za jidam praksu ili za praksu zaštitnika; bez blagoslova lame, ništa se zapravo ne dešava. Blagoslov je naročito neophodan na putu mahamudre i bez njega ništa nije moguće; iskustvo se jednostavno ne pojavljuje. Neki ljudi misle da je guru joga samo pripremna praksa, obzirom da je deo ngondro-a, osnovnih praksi, pa zato ne mogu sasvim da uvaže njen značaj. Međutim, ako želimo da spoznamo prirodu uma, meditacija guru joge je neophodan deo procesa; moramo da je praktikujemo.

Naša motivacija za praksu je takođe veoma važna. Potrebno je da razvijemo bodićitu, um prosvetljenja, i da medtiramo kako bismo mogli da pomognemo drugim bićima. Potrebno je da prosvetljenje uvek želimo svim bićima. Ako praktikujemo guru jogu sa ovim stavom, i ako je guru joga naša glavna praksa, tada se nalazimo na pravom putu.

Šta je tačno blagoslov? Blagoslov nije opipljiva, materijalna stvar, koja dolazi spolja. To je proces u kome se naš um razvija kroz otvorenost prema lami. Prema tome, odigrava se u našem umu. Postoje razne vrste blagoslova, na primer - blagoslov za dug život. Možemo da čitamo darma tekstove i da tako ostvarimo izvesno razumevanje.  Međutim, kada istu stvar čujemo od učitelja, može se desiti da se u tom trenutku um toliko razvije, da zaista puno toga shvatimo. To se dešava zato što je prisutan blagoslov.

Kako da ustalimo devociju? To je pitanje vremena. U početku, naša devocija će ponekad biti veoma jaka, nekad neće; isto je i sa našim poverenjem. Činjenica da se na taj način menja, da ima uspone i padove, predstavlja obeležje samsare, stanja uslovljenog  postojanja u kome se sada nalazimo. Ako redovno praktikujemo i osnažimo saosećanje, onda će se i naše poverenje i devocija ustaliti. Nakon nekog vremena, naša devocija više neće biti uslovljena, već postojana i stabilna.